Nakon petnaest godina od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i dejtonskog neefikasnog ustrojstva države, BiH se do sada nalazi pred najvećom političkom krizom. Srbi najavlju referendum za neovisnost na genocidu nastalog entiteta, Hrvati bi da implementiraju rezervni plan a to je hrvatski entitet, Bošnjaci bi da imaju novi ustav, a ekonomska i socijalna kriza se produbljava i sve je izvijesnije urušavanje postojećeg uređenja BiH.
Milorad Dodik, premijer genocidne tvorevine RS, se odbio povinovati upozorenjima međunarodne zajednice i najavio da će održati referendum u proljeće, tražeći od glasača da odbiju autoritet i odluke visokog predstavnika Valentina Inzka, da produži mandat međunarodnom osoblju koje radi u Specijalnom odjelu Suda BiH za ratne zločine. Dodik je izjavio da će se "jednog dana" održati i referendum o tome da li će genocidna tvorevina ostati unutar granica Bosne i Hercegovine ili ne.
Ovo je do sada najozbiljniji izazov za Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. kojim se okončala agresija na BiH i kojim je BiH dobila novi ali nefunkcionalan Ustav. Osjećajući slabost međunarodne zajednice (MZ), lideri Hrvata su nakon ovoga obnovili zahtjeve za uspostavljanjem trećeg entiteta u kome bi oni bili većinska skupina.
Ovi potezi Srba i Hrvata s opravdanim razlogom kod većine Bošnjaka ponovo kao i 1992. g. oživljavaju strahove od referenduma za otcjepljenje koji bi mogao dovesti do nestanka države a time i mehanizama koji su garant opstanka jednog naroda i nacije. Odmah po proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja BiH u aprilu 1992. godine, uslijedila je agresija, a samozvana “Srpska Republika Bosna i Hercegovina” pod vodstvom Radovana Karadžića proglasila je nezavisnost od RBiH i ostanak u Jugoslaviji, nakon čega je započelo sistemsko i plansko istrijebljivanje (genocid) nesrpskog stanovništva s područja zamišljene paradržave. Međutim, opet se potencira isto pitanje... Kada se usporedi trenutno stanje s ondašnjim, ono se ne razlikuje mnogo, namjere secesionističkih grupa su iste i opasne a metode su drugačije.
Od pada «aprilskog» paketa ustavnih promjena iz 2006. g. Dodik je preuzeo inicijativu na političkoj sceni BiH i time postao najuticajniji političar, dok razlike u stavovima lidera probošnjačkih staranaka se još više produbile do mjere da jedino komuniciraju preko medija. Ovo je dovelo do slabljenja bošnjačke pozicije na političkoj sceni dotle da su neke stranke prešle skoro u totalni podanički odnos prema međunarodnoj zajednici, drugim riječima, najmoćnijem političaru u državi a kasnije će biti objašnjeno kako.
Mogući scenarij
U ovoj analizi biće fokus samo na moguće referendumsko pitanje o otcjepljenju manjeg bh. entiteta. Zakon o referendumu samo je pokušaj da se stvore “zakonske” pretpostavke za razbijanje BiH jer je krajnji cilj izjašnjavanje o statusu. Iako usvajanje Zakona predstavlja antidejtonski i antidržavni čin, jer je to pitanje u nadležnosti BiH, nema odgovarajućih reakcija. Reagovanje u stilu osuda, zapravo znače podršku rukovodstvu RS-a da nastavi s istom politikom.
U slučaju da na referendumu dodje do izjašnjavanja o izdvajanju manjeg bosanskog entitea iz BiH, po usvojenom Zakonu trebala bi se provesti slijedeća procedura: nakon izjašnjavanja građana o referendumskim pitanjima Skupština će da zasjeda kako bi usvojila, ili ne, rezultate glasanja. Zaključci Skupštine objavljuju se u Službenom glasniku nakon čega postaju obavezujući, samo je pitanje vremena kad će biti donesena odluka o njihovoj implementaciji.
U slučaju donošenja odluke o implementaciji zaključaka Narodne skupštine objavljenih u Službenom glasniku dolazi do suspenzije svih zakona BiH, povlačenja predstavnika manjeg bh. entiteta iz zajedničkih državnih organa, raspoređivanje entitetske policije duž granice sa FBiH i ovo predstavlja konačni čin rušenja dejtonskog sporazuma. Ako i nakon ovog čina izostane reakcija, kao što je izostajala u svim prethodnim slučajevima, RS postaje samostalna država…
Jedinstvena prilika da se povrati ustav RBiH iz 1991. g.
Dodikovo rušenje dejtonskog sporazuma i nije tako strašno kako što se to čini na prvi pogled. Naime o čemu se radi ovdje, ovakav potez Dodikove vlade mogao bi najviše da odgovara probosanskim snagama ako to na vrijeme prepoznaju i budu znali adekvatno iskoristiti nastalu situaciju. Ovo je jedinstvena prilika da se povrati jedini legalni ustav RBiH iz 1991. g. koji je donesen u legalnoj proceduri i kojeg je potvrdila Parlamentarna skupština, jer je dejtonski Ugovor jednostrano raskinut od jedne ugovorne strane a to znači povratak na stanje prije njegovog potpisivanja. Ovo nije jedini razlog, ako posmatramo s ove vremenske distance implementaciju dejtonskog ugovora, vidjećemo da postoje dovoljno jaki razlozi za njegovo preispitivanje, kao sto su implementacija aneksa 4 i 7, o čemu se može nekom drugom prilikom nešto više reći. Dakle, referendum bi mogao najviše koristi probosanskim snagama a najmanje secesionistima. Stoga je neophodno imati razrađen plan kako se ponašati u slučaju da dodje do realizacije ovog scenarija ili sličnog njemu.
Bošnjčki političari se ne oglašavaju ili nedovoljno se oglašavaju po pitanju referenduma i usvojenog Zakona o referendumu, jedni vole vjerovati da je to predizborna kampanje Milorada Dodika, dok drugi vole pozivati međunarodnu zajednicu da sankcionira takvo ponašanje. U prvom slučaju naivno u drugom jadno… Historijski gledano, ovo što se trenutno dešava u BiH je samo repriza srpske politike koja se desila mnogo puta u prošlosti prema ustaljenom receptu. Čemu ondar kulturna (čitaj diplomatska) predstavništva RS-a po svijetu, a najavljuje se da će ih biti još više. Ukratko, međunarodna zajednica nema volje ili je nemoćna da bilo šta uradi, dok je pozicija entiteta sve jača na račun države.
Moguće reakcije
Organizovana reakcija bošnjačkih političara – u cilju zaštite državnog integriteta što bi vjerovatno imalo negativan odjek u međunarodnoj zajednici. Veoma je vjerovatno da bi u ovom slučaju uloga međunarodnih vojnih snaga u BiH bila blokiranje vojnih objekata u cilju spriječavanja pokretanja vojne opreme i naoružanja. Dakle uloga međunarodnih snaga bila bi protivna interesima BiH kao i Bošnjaka. U prilog ovom ide i činjenica da je američki senator Džon Mekejn za vrijem posjete BiH između ostalog bavio se i vojim pitanjima kao što su rješavanje viška naoružanja i municije u BiH a da pri tom susjedne zemlje nije ni spomenuo.
Intervencija same medjunarodne zajednice – veoma je izvjesno da se neće dogoditi, uz pasivan odnos bošnjčke politike koja se jedino bazira na pojedinačnim apelima MZ-i bošnjačkih političara od kojih do sada nije bilo efekta, jer da je međunarodna zajednica htjela adekvatno reagovati do priče o referendumi ne bi ni došlo. Filozofija koja preovladava u međunarodnoj zajednici je podrška jačem, moćnijem. Tako je i ovom slučaju, ne gleda se puno u argumente na čijoj su strani, Dodik kao najmočniji političar u BiH zadobiva podršku nekih međunarodnih krugaova i istina je ono kakvom je on predstavi. On cijelo vrijeme koristi prijetnje i ucjene i na taj način skreće svu pažnju MZ na sebe i probleme za koje on tvrdi da treba rješavati i pričati o njima. Ovom strategijom on postiže svoje ciljeve, jer nevažnim pitanjima se poklanja publicitet a o stvarnim problemima se prestalo i da govori. On je neko ko određuje koja će tema na političkoj sceni BiH biti aktuelna. Shvativši da je ovo strategija koja daje rezultate u njegovu korist, uspio je s političke scene potisnuti stvarne probleme građana BiH u stranu, problemi povratka raseljenih njihova prava i sigurnost, genocid, procesuiranja ratnih zločinaca, socio-ekonomska, problematika uopšte itd.
Bošnjačka politika izgleda bez ideja, bez inicijative, za posmatrača sa strane kao takvi postaju neinteresantni, jer se od njih ništa ne očekuje i ne poklanja im se pažnja. Opšte je poznato da će prihvatiti svaki prijedlog koji MZ ponudi, tako se obično ponašaju oni koji su bez ideje i oni koji ne znaju šta hoće.
Zajednička reakcija međunarodne zajednice i probosanskih snaga – je najpoželjnija opcija u bilo kojem obliku pa i u lobiranju kod medjunarodne zajednice. Od Evrope se ne može očekivati puno jer je tradicionalno rezervisana prema islamu, a samim tim i prema Bošnjacima. Prvenstveno preko Amerike da se dâ sva neophodna podrška probosanskim snagama i vrate ustav iz 91. g. jer kao što je već pomenuto dejtonski sporazum je raskinut. Dakle jasno i nedvosmisleno zalagati se za povratak ustav iz 91. g. i djelovati u tom pravcu.
Amerika bi trebala znati da je bošnjački narod njen jedini iskreni prijatelj u BiH, koji od Amerike očekuje da uradi konkretne stvari za dobrobit BiH i njenih građana. Treba naći načina i prezentirati to uticajnim amerikancima u američkoj politici, podhitno obnoviti kontakte s senatorima probosanske orijentacije i jasno im dočarati mogući scenario u slučaju izostanka adekvatne i pravovremene reakcije. U tom slučaju kod Bošnjaka bi se mogao razviti osjećaj napuštenosti i izdaje od strane zapadnih zemalja, usljed čega bi se okrenuli prema muslimanskim državama čime bi se prisustvo zapada značajno reduciralo. S druge strane ako se tome dodaju i nastojanja o jačanju ruskog prisustva u BiH, time bi američki interesi na Balkanu mogli biti ugroženeni. Stoga i interes zapada, prvenstveno prijateljske Amerike, bi trebao biti održavanje bošnjačkog povjerenja, a najbolji način unaprijeđenja toga je reakcija u cilju zaštite integriteta i stvaranja uslova za normalno funkcionisanje BiH.
Srbi ne vole NATO ni Ameriku i smatraju ih neprijateljem, tradicionalno su okrenuti prema Rusiji i žele jače njeno prisustvo na Balkanu u svim aspektima. Tako se npr. navodi u jednoj međunarodnoj studiji agencije za istraživanje medija, tržišta i javnog mnijenja TNS Medium Gallup, kako je Srbija sa 61 posto ispitanika, na prvom mjestu na listi zemalja čija javnost najčešće iskazuje negativno stajalište prema SAD, dok je u odnosu prema Rusiji Srbija peta na listi zemalja s pozitivnim stajalištem. Iz ovog proizilazi da USA ne može tražiti saveznika među Srbima bar za neko vrijeme.
Sdruge strane javnost Hrvatske iskazuje pozitivno mišljnje prema SAD i NATO-u (uz to je Hrvatska i članica NATO-a) od čak preko 60 posto a imaju negativno stajalište prema Rusiji. Hrvati ne vole Ruse, jer Rusi su tradicionalno okrenuti prema Srbima.
Obzirom da Hravati, Bošnjaci i jedan broj Srba imaju značajan broj zajedničkih dodirnih tačaka tako da postoje pretpostavke za zajedničko djelovanje prema razaračima BiH. Stoga je neophodno jačati tu opciju u cilju definiranja zajedničkih interesa na temeljima ustava iz 1991. g.
Spontana reakcija naroda – ovaj scenarij ima najveću vjerovatnoću da se desi. Tu situaciju niko ne bi mogao kontrolisati što bi moglo čak prerasti u oružani sukob. Posljedice bi mogle biti teške i nepredvidive za svo stanovništvo.
Kako djelovati
Da li razmišljamo o nekom od pomenutih scenarija i da li znamo kako se ponašti ukoliko se eventualno desi, to je pitanje boj jedan koje treba aktuelizirati i tražiti dekvatan odgovor. Iako je i rasprava, kao i sam Zakon o referendumu antidejtonsko djelovanje, BiH očito nema potrebne mehanizma da spriječi takvo ponašanje koje je uzelo maha a MZ nema volje. Obzirom da je kurs politike RS-a predvidiv i veoma jasan, stoga je potrebno odredititi konačnu granicu secesionističke politike koju provodi taj entitet. Granicu na kojoj će probosanske snage spremno dočekati i spriječiti secesionističko djelovanje jednog bh. entiteta nakon čega bi se stvorile realne pretpostavke za funkcionalnu državu.
Podhitno treba djelovati, formirati “patriotski blok” sastavljen od svih onih pojedinaca i oranizacija koje se zalažu za BiH, sa prioritetnim zadatkom promoviranja ideje o BiH na temenjima funkcionalnog ustava iz 1991. Promoviranje ideje kroz lobiranje kod vlada stranih država, seminare ciljnim grupama, okreugle stolove i sve druge neophodne aktivnosti.
No comments:
Post a Comment