Bošnjačka dijaspora i kriza identiteta

Postoje mnogi faktori koji doveli do narušavanja našeg sistema vrijednosti kod bošnjačke dijaspore. Jedan od glavnih faktora je nedostatak adekvatnog odgovora na izazove s kojim se zajednica susreće. Današnji roditelji sve manje su u stanju da ispune ulogu vodiča u razumijevanju okruženja u kojem im djeca odrastaju. Vrijednosti na kojima počiva naš identitet pod pritiskom okruženja i savremenih izazova se urušavaju. Ovo je evidentno kod svih generacija, tako ćemo vidjeti da roditelji pričaju engleski s svojom djecom a ujedno se žale kako im dijete slabo priča bosanski. Generalno, omladina djeluje zbunjeno tako da se jedni stide vlastog identiteta (kompleks niže vrijednosti) pa se odlučuju identificirati s kolektivnim identitetom okruženja u kojem žive, dok drugi bi željeli formirati sopstveni vrednosni sistem
koji se ogleda kroz imanje skupocjenog auta, atrktivan izgled i dobar provod, noćne klubove i u tom vide jedini smisao života… Kad roditelji otkriju da im dijete posjećuje mjesta gdje su lahko dostupna psihostimulativna sredstva i da je postalo žrtva, alkohola, droge, tada bi sve dali i uradili da ga spase, al obično bude kasno…

Dobra je vijest, da postoji određeni broj porodica koje su uspješno odgovorile na izazove i savladale ovu krizu te je identitet kod njihove djece neupitan.
Bošnjačka omladina u dijaspori prepustena sama sebi, porodica nije u stanju odgovoriti na postojeće izazove a nemamo odgovarajuće institucije koje bi se bavile problemima omladine.

Za opstanak zajednice i prevenciju od asimilacije potreban je sistemski pristup ovom problemu s ciljem afirmacije i održavanja identiteta kod budućih generacija. Četiri glavne komponente našeg identiteta koje nas čine Bošnjacima su: vjera, jezik, kultura, historija. Obzirom da Bošnjaci, ma gdje življeli, vežu svoj identitet za BiH, u tom kontekstu ćemo razmatrati ovo pitanje.

Dijaspora bez matične države je kao “repa bez korijena”, ako izgubimo matičnu državu (bilo fizički ili emotivno) ondar smo izgubili naš identitet. Gubitkom države gubi se pravo na jezik i nacijonalno izjašnjavanje a često i pravo na vjeru, jer država je ta koja svojim mehanizmima garantuje očuvanje našeg identiteta. Najbolji primjer ovog je ukidanje prava Bošnjacima na jezik od strane Austrougarske i nedozvoljavanje upotrebe naziva Bošnjak. Vjera je preživljela pod raznim režimima i sve je ličilo na njeno izumiranje. Džamije su uglavnom posjećivali, dok su omladinu na drugoj strani odgajali okupatorski režimi.

Jasno da je vjera glavna komponenta i da dolazi na prvo mjesto prioriteta, bez nje bi smo izgubili onaj svijet što predstavlja najveći gubitak. Međutim, također je jasno da je vjera i jedina komponenta koja nas razlikuje od naših komšija, ali ipak kad je riječ o identitetu sama ona nije dovoljna za njegovu potvrdu u našem slučaju. Drugi set komponenti identitea je onaj koji nas veže za domovinu našeg porijekla i stoga kako god smo dužni odgajati našu djecu u duhu islama također smo dužni naučiti ga bosanski jezik i usaditi u njega osjecaj pripadnosti bošnjačkoj naciji kao i ljubav prema BiH bez obzira na kojoj tački zemaljske kugle da živimo. Gubljenjem bilo koje gore pomenute komponente, gubimo naš identitet.

Bosanski jezik
Jezik kao jedna od osnovnih odrednica identiteta Bošnjaka često je osporavan od naših istočnih i zapadnih susjeda a kadkad i mi sami nismo mu pridavali potrebni značaj.
Jezik predstavlja kičmu nacije a time i države pa stoga se može staviti i znak jednakosti
jezik = nacija = drzava, bez jezika ostalo dvoje neodrživo. Vuk Karadžić bio je svijestan ove jednakosti kad je radio reformu srpskog jezika. Svi smo učili još u školama da je on za standardni srpski jezik uzeo istočno-hercegovački dijalekt bosanskog jezika. Na taj način je kasnije bosanski jezik preimenovan u srpski te je standardni srpsko-hrvatski u osnovi bio bosanki jezik.

Ako pokušate razgovarati na bosankom s bošnjačkom omladinom u Turskoj naići će te na teškoće, neće vas razumjeti, bar moje iskustvo je takvo, mada ima i onih koji pričaju bosabski al manji broj. Zašto je to tako? Nisu imali sistemski pristup učenju jezika nego je učenje i pričanje se svelo na porodicu što nije dovoljno. To otežava kommunikaciju s Bosnom i jačanje bratskih odnosa – barijera jezik.

Sve je uvrježenija pojava da čak i prve generacije koje su došle u SAD međusobno pričaju engleski radije nego bosanski a da o djeci predškolskog uzrasta koja su imigrirala da i ne govorimo. Nameće se logično pitanje zašto je to tako? Jedini odgovor može biti ne izgrađena svijest o svom identitetu. Kako je ondar moguće očekivati da ova omladina sutra nauči svoju djecu bosanski?

Dr. Nedžad Grabus kaze: “Mada Bošnjaci žive u zemljama u kojima se govore različiti jezici mektebsku nastavu u džematima, usprkos određenim prijedlozima da se ona obavlja na jeziku zemlje u kojoj ljudi žive, treba održavati na bosanskom jeziku. Jezik je komunikacijski okvir koji će sačuvati naše posebnosti i očuvati vezu među Bošnjacima koji svoje obrazovanje, pa i evropski identitet, razvijaju u različitim zemljama. Mektebska nastava na bosanskom jeziku je veza između treće i slijedećih generacija Bošnjaka koje će ukoliko zaborave jezik izgubiti identitet, patiti od krize identiteta ili se potpuno asimilirati u društvu u kojem žive. Zato Islamska zajednica ima važnu ulogu i u razvoju jezičkog i kulturnoga identiteta.”

Dakle dijaspora treba BiH a BiH treba dijasporu. Zašto je dijaspori potrebna BiH? Upravo zbog očuvanja našeg identiteta, jer samo tako sa očuvanim našim identitetom možemo pomoći sami sebi a i BiH. Zamislimo situaciju u kojoj npr. Naše dijete ili unuče “sjedi” u Senatu koje nije odgajano u duhu našeg identitea, koliko i kako će pomoći svoju zajednicu ili državu svojih predaka ako je izgubio i onu posljednju emotivnu vezu s njom. Odgovor je jasan, vjerovatno da će mu biti pri dnu liste prioriteta.

Ono što je naša zajednica podhitno treba učiniti je da pronađe sistemske odgovore na trenutne i predstojeće izazove koje su pred našom djecom i unučadima. Odgojiti mlade generacije koje će biti sposobne da odgajaju svoju djecu i unučadi u duhu naših vrijednosti.


Sačuvati se asimilacije
Kako je bošnjačka zajednica pustila svoje korjene u mnogim stranim zemljama i tu nastavljaju život neophodna nam je infrastruktura za nadolazeće generacije. Useljeničke generacije donijele su sa sobom jezik kulturu vjeru i sl. U cilju zadovoljenja potrteba te populacije osnivaju se vjerske i nacionalne institucije po mjeri ove populacije. Rođenim u dijaspori staviti na raspolaganje institucije koje bi nadogradile ono s čime su njihovi roditelji ili djedovi donijeli iz Bosne. Dakle pored postojecih institucija potrebne su nam obrazovno-odgojne na prvom mjestu, koje će biti garant očuvanja identiteta naše omladine.

“Afterschool” program popraćen sportsko rekreativnim aktivnostma, gdje bi se u zavisnosti od uzrasta, izučavala vjersko nacionalna grupa predmeta, (bosanski jezik, književnost, historija, geografija, priroda i društvo, vjeronauka...). Drugi aspekt ja rad na osnivanju srednje škole po principu bosanske medrese, za početak pilot projekat s jednim odjeljenjem. Za pilot projekat nije nužno imati vlastite prostorije, uraditi studiju izvodljivosti i krenuti s rentanim prostorom. Formalni nosilac ovog projekta npr. mogla bi da bude IABNA za SAD. Na ovaj način bi se proizvodile zdrave “ćelije” naše zajednice kao i regulisanje deficita nekih od kadrovskih problema u zajednici.

Obzirom da naša zajednica samo u Čikagu broji oko 50 do 60 hiljada, je dovoljno opravdan razlog za djelovanje u ovom pravcu u cilju osnivanja jednog ovakvog nasušno potrebnog servisa ovoj zajednici. Model finansiranja npr. mogao bi biti preko fondacije koja bi se osnovala radi finansiranja jednog ovakvog projekta, gdje bi djeci članova fondacije bio odobren poseban popust kod upisa za finansiranje škole, gdje bi uz dobro osmišljen marketing plan prema ciljnoj populaciji ovaj projekat biće uspješan. Drugi aspekt finansiranja bi od strane BiH npr. doniranjem knjiga. Npr. u Čikagu živi oko 50.000 Bošnjaka, ako bi se odvoijo samo $1 mjesečno po stanovniku to bi značilo $600.000,00 godišnje.


Učenje historije i pamćenje genocida
Ne postoji konačan odgovor na pitanje “Zašto pamtiti?”. Pamćenje je sredstvo “preživljavanja” i važan element u izgradnji identiteta kako pojedinca tako i zajednice, stoga moramo učiti iz naše historije jer samo pamćenjem možemo se zaštiti od zla. Cilj je izgraditi kulturu pamćenja i prenošenja na mlade naraštaje prvenstveno kroz adekvatno obrazovanje. Međutim samo znanje nije određujući faktor našeg identiteta. Za razliku od znanja, sjećanja su dio nas jer imaju sposobnost da pokrenu emocije. Pamćenje ima za funkciju da osigura identitet tako što će prizvati zajedničku prošlost s kojom se možemo poistovjetiti kroz razne komemoracije, obrede i dr. sredstva prenošenja kulturnih vrijednosti.

Uzroci genocida nad Bošnjacima su, u načelu, ideološki i osvajačkog karaktera, sa ciljem da se u potpunosti uništi bosnjački narod. Stoga nadolazećim generacijama moramo ostaviti infrastrukturu preko koje će pronositi sliku o svojoj historiji, genocidu, u skoli, na fakultetu, na poslu, u društvu, istinu o zlodjelima i zločincima. Ne zaboraviti, pamtiti i upozoriti!


Naš zadatak
Naš primarni zadatak je odgajiti generacije koje će biti u stanju da na temeljima naših vrijednosti produciraju i odgajaju nove generacije Bošnjaka muslimana u dijaspori. Da bi ovo postigli potrebno je uvjeriti naš narod da ukoliko ne budemo radili zajedno i ne budemo družili se kroz naše institucije nećemo moći sačuvati naš identitet koji je već ozbiljno narušen. Ne smijemo dozvoliti da naša djeca zaborave, svoju vjeru, bosanski jezik, kulturu, osjećaj nacionalnoj pripadnosti i da vole BiH.