Stradanja muslimana u Srbiji u XIX veku

Pregled stradanja muslimana u Srbiji u XIX veku
Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka, u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka, koje su nazivali "Turkušama" ("tursko celjade"), "Gangrcima" ili "Mandžukama", je pocetkom XIX stoljeca cinilo vecinsko stanovništvo, narocito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovoga pašaluka oni su predstavljali 58 odsto stanovništva. [1] Semanticki sadržaj izraza "Turcin" bio je artikuliran momentom religioznosti a ne momentom etnicke identifikacije.
[2] Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz dugotrajan i složen proces islamiziranja lokalnog slavenskog življa raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem s istoka, trajnim nastanjivanjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla, te zadržavanjem relativno malobrojnih turskih enklava. [3] Muslimani su bili u veoma nezavidnoj materijalnoj situaciji zbog svega što su pretrpjeli od kraja XVIII stoljeca, a pogotovo u doba Karadordeve pobune. [4] U tom vremenu morali su cetiri puta napuštati svoje domove. [5] Proces iseljavanja je nastavljen i u vremenu vlade Miloša Obrenovica. Svako raseljavanje lišavalo ih je svega što su do tada stekli, dovodeci ih do prosjackog štapa i potištenosti. [6]
U Beogradu su predstavljali cetiri petine u odnosu na drugo stanovništvo, u Užicu su cinili 96,7 odsto populacije, a 65 odsto u Pomoravlju. Po nekim srpskim izvorima, u Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, od kojih je 300 nosilo oružje; u Užicu je ova naseobina brojala 1.500-2.000 pušaka; u šabackom gradu bilo je oko 1.000 muslimana od cega oko 200 pod oružjem. [7] Isti izvori su procjenjivali da se uoci krize 1862. godine, u kneževini Srbiji nalazilo "oko 12.500 Turaka, od cega je skoro 3.000 bilo vojnika". Tokom te godine bivalo je sve manje varošana a sve više nizama. [8] Knez Mihailo Obrenovic je od svog dolaska na vlast 1860. zapoceo jaku agitaciju protiv Turske Osmanske države. [9]
Muslimansko stanovništvo je bukvalno nestalo iz kneževine Srbije do 1867. godine, a iz jugoistocne Srbije zakljucno sa 1882. godinom. Bile su poduzimane razne organizirane akcije da se muslimani isele. [10] Iseljavanja su, takoder, bila motivirana brojnim politickim, psihološkim, ekonomskim i vjerskim razlozima. [11]
U Beogradu su pocetkom šezdesetih godina bili veoma zategnuti odnosi izmedu muslimana i hrišcana. Srpska masa je, u trenucima borbenog raspoloženja i oslabljene kontrole, muslimanima po caršiji skidala calme i obarala cepenke, a oni pak, kako su ih Srbi nazivali, "batal-age" odvracali ih prijetnjom da ce se osvetiti i "najesti šumadijskih kokošaka". [12] Uzajamni srpsko-muslimanski sukobi kulminirali su 1862. godine kada je došlo do sukoba u Beogradu te je turska artiljerija iz tvrdave bombardirala ovaj grad. [13] U toku sukoba jedan broj muslimana u gradu sakrio se po kucama i džamijama odakle je pružao otpor srpskim napadacima. Kosta N. Hristic o tome zapisuje: "Puškaranje širilo se svuda gde su Turci stanovali. Naši ljudi u pojedinim gomilicama napadali su na turske kuce, a Turci su otud pucali i branili se. Oni su bili jako zastrašeni i niko se nije smeo pojaviti. Nisu smeli ni prenociti u svom stanu. Krišom prelazili su i provlacili se iz kuce u kucu i odbegavali u grad. Citava jedna gomila jurila je i bežala dorcolskom ulicom u grad, napadana uz put od strane naših ljudi, kojom su prilikom izginuli neki s obe strane. Naši ljudi upadali su u kuce turske i pljackali, a Turci bežeci u grad, pljackali su neke bakalnice naših ljudi. No mnogi Turci koji su dalje od grada stanovali, nisu mogli u grad bežati. Oni su ostali skriveni u stanovima, braneci se iz svoga skloništa". [14] Nakon slamanja ove odbrane Srbi su jedan broj muslimana poslali u beogradsku tvrdavu. [15] Srpska vlada je ovaj sukob iskoristila za radikalno sredivanje svih spornih pitanja sa Portom, a posebice za iseljavanje muslimana iz Srbije, ukljucujuci u to i Beograd . [16]
U Kanlidži, istanbulskom predgradu, održana je u septembru 1862. godine medunarodna konferencija povodom rješavanja nastalih srpsko-turskih sporova. Uoci ove konferencije francuska i ruska vlada su nacinile sporazum o zajednickom istupanju u korist srpskih interesa. [17] Knez Mihailo je pisao svom predstavniku na ovoj konferenciji Jovanu Risticu neka instistira da se "gradovi u Srbiji poruše", dodajuci: "Mrtvi uzao, koji izmedu nas i Turaka postoji, nece se odrešiti, dokle se sa sabljom ne posece". [18] Konferencija je zakljucena protokolom od 12 clanova, po kome se Soko i Užice ruše, izuzimajuci gradove, "Turci izlaze iz Srbije od svuda, pa i iz varoši Beograda". [19] Turska je jedino zadržala garnizone u cetiri grada: Beogradu, Smederevu, Fetislamu (Kladovo) i Šapcu. Muslimani, shodno odlukama medunarodne konferencije 1862. god. definitivno napuštaju prostore nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. [20] Po prvom i šestom clanu zakljucaka konferencije odluceno je da se muslimani imaju iseliti "što je moguce brže". Odštetu za njihova pokretna i nepokretna imanja u Beogradu, u iznosu od devet miliona groša, trebala je Porti isplatiti srpska vlada "u ime sviju naknada koje je imala da traži po protokolu Kanlicke konferencije". [21]
Beograd je pocetkom sedme decnije XIX stoljeca imao 730 muslimanskih, tri romska i 536 nemuslimanskih domova i 519 nemuslimanskih ducana. Ukupno je imao 2.328 zgrada, kuca, od kojih 1.486 "nesrpskih" i 842 srpske. [22] Iz beogradske varoši je 1862. prešlo u tvrdavu više od 600 muslimana. Mnogi Srbi su došli veoma lahko do imanja u "okolini beogradskoj". [23] Sudeci prema procjeni izvršenih dobara, u Beogradu je bilo malo imucnijih muslimanskih porodica i pojedinaca. Vecina ih je bila srednjeg imovnog stanja, cija je imovina vredela od 10.000 do 40.000 groša. Narocito su bile oronule nekadašnje begovske kuce. Bojazan beogradskog muhafiza "da se ondašnji Turci ne pokažu upornim naredbama Portinim" nije imala osnova, kao ni tanana nada stanovnika da ce "daur sve da popusti, malo-pomalo, te ce ici opet po starom citapu". Nakon pojedinacnog uslijedilo je masovno iseljavanje kada je Rašid-paši stigao ferman s odlukama Kanlicke konferencije.
U Beograd je vec 13. septembra 1862. god. stigao jedan parni remorker sa dva šlepa, unajmljen za 595 carskih dukata. Pošto su prethodno u Zemunu rasprodali preostalu stoku, 17. septembra je tim prvim vecim transportom otišlo dosta muslimana za Lom Palanku, odakle su pješice trebali otici u Niš i okolna naselja. Remorker se ponovo vratio i 24. septembra je otišla grupa od 550 lica u Vidin ; dva šlepa su otišla 2. oktobra, jedan sa 600 lica ponovo u Lom Palanku, a drugi sa 300 lica do Brckog. Posljednji transport je 9. oktobra otišao u Vidin . [24] Rašid-paša, voda borbenih beogradskih muslimana i ljuti neprijatelj Miloša Obrenovica, je najprije otišao u Bosnu i službovao u Sarajevu i Mostaru, zatim je bio okružni nacelnik po Tesaliji i 1882. je umro u Istanbulu.
Vidosava Nikolic navodi da je pred iseljavanje iz Srbije muslimansko gradsko stanovništvo u Beogradu ocigledno predstavljalo jednu osiromašenu gomilu stanovnika. Sjaj turskih beogradskih aga i begova ostao je tek kao blijeda uspomena u "Alajbegovim" i "Ali Salih spahijinim" oronulim i vlažnim zgradama i baštama. Na nekada znamenitu i bogatu beogradsku caršiju, sa poznatim zanatskim i trgovackim ducanima, samo su podsjecali stari "coškovi" i sokaci oko Vidin-kapije, na Dorcolu i Šancu sa svojim iskrivljenim "nastrešnicama" i ducanima. [25] Zauvijek, osim onih u Beogradu, odlaze i muslimani iz Šapca, Smedereva, Užica. Iz Šapca je oko 568 muslimanskih domacinstava iseljeno u Bosnu. Iz Smedereva su muslimani otišli, kako navode strani izvještaci, pošto su se prijateljski rastali sa Srbima "provevši uz cibuk posljednje sate po njihovim ducanima". Iz ovog grada je 500 lica iz 150 kuca austrijskim parobrodom 4. novembra otišlo u Vidin . [26]
Nekoliko porodica kovaca protjeranih iz Ivanjice molilo je kneza da ih ostavi jer su drugdje "majstori nepoznati", te nece imati mušterija, prilažuci svjedocenja deset ivanjskih opštinara o svojoj lojalnosti. Ipak su i oni protjerani u Bosnu. "Ko bi zamislio kako je bilo i moglo biti hrišcanima i Srbima XIV, XV i XVI veka - pisao je Stojan Novakovic, - može videti kako je opet bilo muslimanima i Turcima kad je hrišcanska sloboda pocela povracati se u zemlje nekad potlacene". Jedan broj muslimana koji se iselio iz Beograda osnovao je u blizini Istanbula selo istog imena. Iz Srbije se 1862. iselilo, po nekim podacima, oko 8.000 "Turaka", dok je preostalih nekoliko desetina hiljada sacekalo da 1867. krene na seobu iz Beograda i Srbije nakon predaje gradova Srbima. [27]
Užice je u prvoj polovini XIX stoljeca bilo prava, i, pored Beograda, najveca "turska" varoš u Srbiji - " mali Carigrad" na \etinji. [28] U Karadordevim napadima grad je dosta stradao, a stanovništvo se iselilo u Bosnu. [29] Joakim Vujic je u svom "Putešestviju" zapisao da je 1826. Užice imalo "1.200 turskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova". [30] Engleskog putopisca Andreja Arcibalda Patona je 1834. užicki muselim obavijestio da grad ima "3.500 turskih i 600 srpskih kuca". [31] Muslimansko stanovništvo iz okolnih sela se 1834. god. iselilo u Bosnu. Oni su potraživali prihode sa svojih ranijih imanja, ali ih nikada nisu ostvarili. Napuštena imanja su srpski seljaci prisvajali "bez odobrenja starješina", dok su kuce paljene. [32] Vladimir Karic je pisao da je u Užicu 1844. bilo 3.697 "Turaka" i samo 707 Srba. [33]
Zbog okruženja i neprestanih srpskih pritisaka grad je polovinom XIX vijeka bio izložen nemirima i propadanju. Kada su culi za bombardiranje Beograda, Srbi su u Užicu pokušali da zauzmu gradsku tvrdavu. [34] U stalnim sukobima i incidentima izmedu pravoslavaca i muslimana docekane su i odluke konferencije u Kanlidži. Cetiri dana po završetku ove konferencije u Užicu je 25. augusta izbio veliki požar. Požar su izazvali Srbi - "verni ljudi", da bi optužili muslimane kao navodne podmetace i podstrekivace stalnih sukoba. Ova akcija je izvedena po nalogu okružnog nacelnika Pavla \elmaša, odnosno srpske vlade. Požar je svojim razmjerama iznenadio i podmetace, ali je poslužio kao izgovor da se muslimani što prije isele iz Užica, shodno zakljuccima konferencije u Kanlidži. [35]
Ilija Garašanin, srpski predstavnik i Ali-beg, s turske strane, ubrzo su potpisali poseban ugovor da se "užicki grad bez odlaganja raskopa, a delije isele u Bosnu". Vec 18. septembra 1862. god. Užicani su upoznati sa "voljom sultana" i neminovnim odlaskom u Bosnu: "U prvi mah mucno su culi zapovesti, a za koju nigde ni sanjali nisu da ce je doživeti, ali naposletku pokoriše se". Užicke hodže su se bunile, ali veceg odjeka nije bilo. Fatalna odluka je bila donijeta u dalekom Istanbulu, mimo njihove volje. [36]
Evakuacija muslimana je otpocela u grupama. Srpski predstavnici su zatražili pomoc od rabadžija i kiridžija za iseljavanje muslimana, kažnjavajuci one koji nisu pošli, i pored poziva, u akciju "za izganjanje muslimana". Iz požeškog sreza u ovoj akciji je ucestvovalo 484 osobe, od kojih 348 sa konjima i 136 sa kolima. Lokalni Srbi su doveli stotine konja da bi transport mogao da krene. Savremenik Miladin Radovic je to opisivao: "Nije dugo bilo dodoše naše rabadžije iz beogradskog, valjevskog i kragujevackog okruga, njih oko 700-800, te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedodin". [37] Prva grupa od 400 osoba iseljena je 19. septembra. Druga grupa je brojala 600 osoba. Treci transport je otišao 28. septembra 1862. godine. Posljednji oproštaj od Užica napravile su muslimanke - "mlade bule" koje su se okupile u tužno kolo, ispred Bešlagica hana i sjetno zapjevale:
"Oj Užice, mali Carigrade,
Dok bijaše, dobar li bijaše". [38]
Po zapisima Miladina Radovica rastanak je bio tužan i težak: "sve je otišlo placuci", dodajuci "uz pratnju naših vojnika odoše u nedodin". [39] Muslimani iz Užica su mahom otišli ka Bosni, kao i drugim dijelovima osmanske države, prema Albaniji i Makedoniji. [40] Kada su krenuli put Bosne, celo kolone je bilo na Kadinjaci, a "rep u varoši". Srpska ih je vojska pratila pjevajuci. Kad se opet staneš seliti- govorio je jedan "era" dojucerašnjim komšijama - "nemoj drugoga tražiti, no poruci meni da dodem da te opet selim"- na šta mu je muhadžir nevoljno odmahnuo: "Vala, Vlaše, kako ste poceli, muceno cemo se i u Šamu zadržati". [41]
Dio stanovništva iz Užica preselio se u i Priboj. [42] Jedan od potomaka muhadžira opisivao je put od Užica u Bosnu: "Prešli smo drugog dana drinsku cupriju kod Višegrada i domogli se bosanskih planina. I dok je stotine drugih familija zaostajalo putem, u varošima i kasabama nedaleko od Drine nadajuci se valjda da ce se jednoga dana moci vratiti u dragi zavicaj, naši su stari išli na zapad sve dalje i dalje, putovali su više od tri hefte, putem se odmarajuci i po nekoliko dana. Htjeli su valjda uvjeriti sami sebe - da o nekom povratku u stari zavicaj ne bi trebalo ni pomišljati". [43] Preseljavanje muslimana iz Užica Srbe je stajalo 30.588 groša. Užice je tada napustilo 2.917 odraslih osoba i 917 djece. Iza njih je u gradu na \etinji ostalo 550 kuca. [44] Šta je sve ostalo iza njih, moglo se uociti i iz opisa imanja spahije Ibrahima Hadžiahmetovica koji je samo u Užicu imao konak u kojem je boravio njegov harem i dvije kafane sa miljkovima (placevima), pet bašti, dva vocnjaka, dva caira i njivu vodenicu, jedan vodenicki zakup i sedam placeva. Baštu je imao i u okolini, u Bugaru i na Zabucju. U Vilovini je imao dva vocnjaka, zemlju i još jedan vodenicki zakup. Imao je sedam caira u šest sela, i još šest vocnjaka u još šest drugih sela, ne racunajuci posjede u Požegi, Pljeskovu i okolini u sokolskom kraju. [45] Ilija Garašanin je 1. oktobra 1862. god izvještavao da je Užice "vec ocišceno od Turaka".
Najveci broj muhadžira iz Užica i Sokola naselio se u krajevima istocne i sjeveroistocne Bosne. [46] Sultan je iseljenike, za vrijeme od 14 godina, oslobodio od zaduženja prema državi i od slanja u vojsku. Za one koji su se iselili u Bosanski ejalet osnovano je šest kasaba: Kozluk, Brezovo Polje, Šamac, Orašje, Orahovo, Kostajnica. [47] Lokalne vlasti su pravile planove da neke muhadžire nasele na konfisciranim imanjima Husein-kapetana Gradašcevica. Ruske diplomate iz Sarajeva su izvještavale svoje pretpostavljene da ce se muhadžiri teško privici na obradu zemlje jer oni nisu bili zemljoradnici, vec mahom gradsko stanovništvo. [48] U krajeve Zvornickog sandžaka 1862. god. je prešlo oko 533 porodice sa 1.243 osoba. U Tuzlu je došlo 12 porodica, u Bijeljinu 23, u Brezovo polje 89, u Bosanski Šamac (Gornju Aziziju) 235, u Gracanicu 14, u Srebrenicu 22, u Donju Aziziju (Orašje) 132, i u Vlasenicu tri domacinstva. [49] Zajedno s Užicanima, u Bosnu je stiglo i desetine porodica Cigana iz ovog grada. [50] Iako je bilo u pocetku planova da se u Sarajevu naseli oko 100 užickih porodica, od toga se odustalo, pa se naselilo svega njih šest. [51] Iz Beograda se naselilo u Brckom 15 porodica sa 36 muških clanova, u Orašju 134 porodice, a u gradacackom srezu 25 porodica. Doseljenici iz Beograda su se bavili trgovinom i zanatima, iz Sokola zemljoradnjom i stocarstvom, a iz Šapca zanatstvom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima. [52] Po istraživanjima dr. Muhameda Hadžijahica 1862. god. preseljeno je i "nešto" pravih Turaka iz Beograda i Šapca u Orašje i neka druga bosanska naselja. [53]
Nakon odlaska muslimana iz Užica bila je, shodno srpsko-turskom sporazumu, formirana posebna komisija za rješavanje imovinskih sporova izmedu Muslimana i Srba, za prodaju muslimanskih imanja i likvidaciju njihovih dugova. Vec po odlasku muslimana otpocela je pljacka njihove imovine. U jednom aktu užickog nacelstva stoji: "kuce i ostale turske ograde, što su ovde posle požara i iseljavanja Turaka zaostale, povreduju naši ljudi, više manje otkidajuci i odnoseci patose, tavane, vrata itd". [54]
Iseljene Muslimane zastupao je Salih-efendija koji je nastojao da prodaje "komad po komad" njihove imovine, želeci da time postigne vecu cijenu. Od toga nije bilo ništa. Izbora nije bilo mnogo. Srpski predstavnici su izvještavali kako su Turci tražili 95.000 dukata da bi, ubrzo, zahtjev sveli na samo 13.000 dukata. Najveci broj posjeda otkupila je užicka opcina novcem dobijenim u zajam od Uprave fondova, kupujuci glavna muslimanska imanja, narocito ona u centru grada, kao jednu cjelinu. [55] U izvještaju okružnog nacelstva o toku prodaje 5. oktobra 1865. stoji: "Turci su prodali juce i danas našim ljudima još svojih placeva. Svi placevi kupljeni su tako jeftino, da bi se odmah za njih, ako ne još jedanput onoliko koliko je dato, a ono sigurno polovinu od toga dobiti moglo". [56] Imucniji gradani su koristili svoj položaj i utjecaj da uzmu za sebe najbolje placeve. Kupovina imanja okoncana je 1867. godine. Ubrzo je porušeno i preostalih sedam džamija u Užicu. Kamen sa Šehove džamije, najljepše džamije u ovom gradu, 1876. je iskorišten, izmedu ostalog, za zidanje kafanskih klozeta. U narodu je ostalo vjerovanje da ce onaj koji je to srušio biti proklet. [57]
Slicnu sudbinu doživjeli su i muslimani iz grada-tvrdave Soko, u blizini Krupnja u jugozapadnoj Srbiji. Sokoljani su se dugo bunili, ne vjerujuci da su tek tako, jednom odlukom iz Istambula, bili osudeni da odu. Na svojim protestnim skupovima su, u nevjerici i ocajanju, porucivali: "Mi hocemo da nam sultan dode u Soko pa da nam kaže pošto nas je dao Vlasima", dodajuci da oni ne priznaju cara koji ih šalje u "surgun". [58] Pošli su tek onda kada je srpska vojska krenula na njih. Vec 20. oktobra 1862. god. srpska štampa je pisala kako "seljenje Srba ide svom kraju. Ženskinja i sva celjad prebaceni su u Bosnu", kao i da preostale familije pojedinacno odlaze. Seoba u istocnu Bosnu je zahvatila i muslimane iz azbukovackih sela: Gracanice, Aluge, Zakucana, Male, Donjeg Postenja, Peci, Laza, Kozla i Bucje. [59] Stanovništvo koje je 1862. napuštalo Zvornik i Soko nije dalo da se vrijeda: "Ako vam je, biva, car dao da nas sa naših ognjišta krecete, nije dao da nas u obraz dirate; a obraz je poštenom covjeku preci od samog života" - govorio je stari Husein-beg Kavadarevic, srpskom kapetanu Mici koji je nadgledao njihovo iseljavanje u Bosnu. I sam ih je ovaj srpski oficir žalio, bar na rijecima, da su se oni tu izrodili "i oni i njihovi dedovi i njihovi cukundedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjište". [60]
Pocetkom 1863. godine minirane su i onesposobljene užicka i sokolska tvrdava u prisustvu ruskih i engleskih vojnih komesara. U miniranju sokolske tvrdave ucestvovao je Petar Radojkovic, radevski kapetan, bojeci se da se muslimani "drugim fermanom" ne vrate. Pri ekspoloziji sva je gradska unutrašnjost urušena: "Vele da su Turci sagledav ruševine grada i svoih domova gorko uzdahnuli i vrteci glavama rekli: "Valah biva, i da nas Padišah povrati natrag, nemamo se gde skloniti, niti rašta vracati u Soko". [61] Srpski knez Mihailo je u svojoj skupštinskoj besjedi 17. augusta 1864. konstatirao: "Muslimani koji su živeli u Užicu i Sokolu, iseljeni su, a gradovi užicki i sokolski porušeni su, ali ima još da se isele Turci iz Malog Zvornika i Sakara, a ima i Kastel da se digne". [62] Imanja iseljenih prešla su u državne ruke. [63] Dok je Užice nastavilo da se ubrzano naseljava Srbima, da i dalje funkcionira kao grad, varoš u Sokolu nakon rušenja nije više naseljavana. Glavni uzrok ovoj pojavi bio je u tome što je Soko zajedno s neposrednom okolinom od 11 sela, "bio naseljen iskljucivo Turcima", pa je njihovim iseljavanjem prestao i život ovog grada. [64] Srpske vlasti su dozvolile ostanak samo onim muslimanima koji su prihvatili da se zovu Ciganima. Oni koji su ostali u Šapcu, Loznici, Ljuboviji, Malom Zvorniku, Krupnju prihvatili su to ime da bi opstali. [65]
Ispražnjeni krajevi postaju veoma primamljivi za Srbe koji dolaze u Srbiju s razlicitih strana: sa Kosova, iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Zakon o naseljavanju stranaca donijet u februaru 1865. godine, koji je potpisao knez Mihajlo, odredivao je velike povlastice za doseljenike (besplatno dobijanje zemlje, kuce, stoke i odredene kolicine hrane, zatim oslobadanje od poreza, vojne obaveze tokom izvjesnog perioda) što je izazvalo tako masovno doseljavanje da su ubrzo bila donijeta i neka ogranicenja. Pokret je zaustavljen u jesen 1865. zabranom srpske vlade "da se ne proreduje pravoslavno stanovništvo u još neoslobodenim krajevima". [66] Srbi su imali za cilj da se oslobadanjem od Turaka, liše što prije i svega što je tursko. [67] Bio je to ne samo potpuni obracun sa jednom državom nego i sa svime što je podsjecalo na nju. U tom smislu i sinhronizirane akcije koje su poduzimane bile su potpuno iskljucivog karaktera. Zadatak srpske politike je bio da, otimajuci kamen po kamen od Turske, "vaskrsne iz mrtvih nekadašnje svoje carstvo". [68] Takva retorika je, pored pobjede nad Turcima u korist "istorijski srpskih zemalja" podrazumijevala i širenje na racun drugih: Bošnjaka, Hrvata, Bugara i Albanaca. [69] "Istraga poturica" - bila je simbol pokosovskog zavjeta: ne dozvoliti narodnu tragediju držanjem i njegovanjem "gube u torini". [70] U nacionalistickoj literaturi XX stoljeca srpski knez Lazar, ciji kristoliki karakter zadobija izrazitu formu, sa svojim vitezovima-ucenicima ponovo oživljava. Turci su izjednaceni s ubicama Isusa Krista, a Vuk Brankovic, "unutrašnji Turcin", postaje simbol i pradjedovsko prokletstvo svih slavenskih muslimana. [71] Srpska pravoslavna crkva je zabranjivala pobratimstvo medu Srbima i "Turcima". [72]
Srbija je pravila plan da svi balkanski hrišcani istovremeno udare na Tursku. U tom smislu ona je u septembru 1866. god. sklopila savez sa Crnom Gorom, u januaru 1867. sa bugarskim revolucionarnim odborom, u augustu iste godine sa Grckom, te savez sa Rumunijom u januaru 1868. godine. Svi su ovi savezi predvidali zajednicku vojnu akciju protiv Turske. [73]
Opisujuci srpski nacionalni pokret od 1860. i njegovo "patriotsko raspoloženje" Jovan Skerlic se zadržava na "kultu Crne Gore" i na njegovom antipodu "mržnji na Turke", slikajuci ironicno izraze mržnje protiv Turaka koji se nazivaju pogrdnim imenima - "turskim skotom" i "azijskom kugom": "Što god je bilo crnih boja njima su se slikali Turci, i nije bilo poroka i zlocina koji se nisu njima pridavali". [74] Jedan od pripovedackih efekata bio je kako "hajduci nocu udaraju na begove dvore, lepu zarobljenu Srpkinju spasu, a Turke sagoru u plamenu, ili kako srpski osvetnik iz tanke šešane skida hodžu s minareta... Omladinski pesnici su kanibalski raspoloženi prema Turcima. Jedan od njih nam prica kako se nada da u velikoj seci i istrebljenju Turaka "nijedan dušman" nece "ostati živ". [75] Buduci da je zmija bila demonska životinja, narodni pjevaci su izjednacavali "Turke" sa zmijama, davajuci borbi protiv njih mitološki karakter. [76]
Iako je Srbiju napustilo gradsko muslimansko stanovništvo, a ostala samo turska vojska po gradovima, ni ona se nije mogla više podnositi, navodi Slobodan Jovanovic. Nastavljeni su pritisci srpske strane na Portu da i vojska napusti gradove, uz stalno isticanje da opasnost za mir ne dolazi od Srba vec zbog prisustva turskih garnizona. [77] Turska je, opterecena brojnim unutarnjim slabostima, bila prisiljena da vodi politiku stalnih ustupaka. To je konacno dovelo i do ispunjenja srpskih ciljeva. [78]
U Istanbulu je 1867. god. sultan izdao ferman o predaji Srbima Beograda, Smedereva, Šapca i Kladova. Ali Riza-paša, posljednji osmanski komandant beogradske tvrdave, simbolicno je 24. aprila 1867. god. predao knezu Mihailu kljuceve Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova koje je sultan "povjerio" na "cuvanje" knezu: "Ja sam sada za shodno našao, da se uprava oznacenih gradova tebi (knezu - prim. S. B.), i srpskoj vojsci poveri, s tim, da se pored moje carske zastave, vije i srpska zastava... Obznanjujuci ovo rešenje kojim se uprava tih gradova na oznaceni nacin tebi poverava, pridodajem, da se ima prethodno iskati od moje vlade saizvoljenje, kad bi se imala na njima preduzeti kakova preinacenja". [79] Dan kasnije Ali Riza-paša je napustio Beograd sa posljednjim odredom turske vojske. Tim povodom su beogradske novine pisale: "Tako, dakle, svršismo konacno rastanak naš s Turcima na današnjem, pameti dostojnom danu, na kome u celoj Srbiji više nema ni jednog Turcina". [80] Na Kalemegdanu je, pored sultanove, postavljena i srpska zastava. Ona je konacno skinuta 20. juna 1876. kada su nakon ustanka u Bosni i Hercegovini, Srbija i Crna Gora ušle u rat sa Turskom. [81]
Iseljenici iz Srbije naselili su se na teritoriji Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Brckog, Kladnja, Tuzle, Gracanice. Muhadžiri osnivaju tada nova naselja: Brezovacko Polje, Gornju Aziziju (Bosanski Šamac), Donju Aziziju (Orašje). [82] Naselja su gradena sa širokim, pravim ulicama. Izmedu njih je ostavljan prostor za trgove, bašte i džamije. Jedan broj muslimana iz Smedereva, Kladova i Beograda otišao je u Rumeliju, u Vidin i Niš, dok su neki prelazili i Bosfor, nastanjujuci se po anadolskim varošima. Turska država je bila primorana da brzo prihvati brojne muhadžire i da im odredi nova boravišta. Svako se morao naseliti tamo gdje mu je odredeno, što je izazivalo nezadovoljstva iseljenika, ali nisu imali izbora. [83] Na Drini, prema Srbiji, osnovan je i Kozluk. Naseljavanje je vršeno i na tackama prema austrijskoj granici. Muhadžirima pristiglim u Orašje napravljene su kuce srazmjerne broju clanova porodice. Trgovcima i zanatlijama su podignuti ducani. Uz svaku kucu dato je po pet dunuma zemlje. Uvedena je i isplata dnevnica (jevmija) u iznosu od po jedan groš po osobi. Doseljenici su bili oslobodeni i vojne obaveze u narednih 20 godina, tj. do 1882. godine. [84] U Šamac su u ljeto 1863. god. došli muhadžiri iz Beograda. U pocetku su stanovali pod cadorima, dok im država nije izradila kuce. Vec godinu dana kasnije ovaj grad je imao 350 kuca i 2.000 stanovnika.
Izgnanim muslimanima iz Beogradskog pašaluka je oduzeto, pored milion hektara obradive zemlje, koja je potom podijeljena naseljenicima pristiglim iz hercegovacko-crnogorskih brda, i oko 100.000 gradevinskih objekata (kuca, zanatskih radnji i sl.). Uništeno je oko 600 sakralnih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke. [85] Dr. Ejup Mušovic navodi kako je izvjesno da je:"malo ko imao tako tragicnu istoriju i sudbinu kao što su je imali Muslimani Srbije. Oni su, poput Hazara, nestali zajedno sa celokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nisu ni postojali". [86] Vasa Cubrilovic je navodio da se 1867. god. brišu posljednji tragovi "turskog gospodstva u Srbiji". [87]
Nastalo je doba frontalnog uništavanja tragova jedne višestoljetne kulture i obilježja naroda koji joj je pripadao. S promjenom strukture stanovništva u Srbiji, otpocele su promjene i življenja i obicaja. Savremenici ce zapisati da se turski jezik više ne cuje nigdje, grcki vrlo rijetko, a "srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, zanati, odelo i obicaji, sve se to udešava prema onom što se vidi na zapadu, na ime, u najbližem susedstvu". [88] Rovinski koji je 1868.-1869. putovao Srbijom primijetio je da ima kod Srba "mnogo netrpeljivosti prema svemu stranom"; govoreci dalje o protjerivanju muslimanskog življa, o propadanju njihovih posljednjih džamija u Beogradu i zatiranju tragova njihove kulture, kao i tragova prisustva drugih naroda i drugih kultura koji su se našli na tim prostorima. [89]
Prema podacima ruskog konzulata u Sarajevu, iz Srbije je zakljucno 1867.-1868. prešlo u Bosnu oko 30.000 muslimana. [90] Po popisu iz 1874. u Srbiji je bilo 1,003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru. U Malom Zvorniku su, pored starosjedilackih porodica Alica, Corica, Imširovica, Demirovica, živjele i muhadžirske porodice Beganovica, Ðonlica, Kržavica, doseljenih iz krupanjskog kraja iz kojeg ih je 1824. god. protjerao radevski kapetan Tešman Soldatovic, zatim Hasancevica iz Doboja, Hrnjica iz Osata, Jakubovica iz Uzovnice (doseljenih nakon 1834.), Kokorovica iz Petarca (1834.), Kujundžica iz Loznice, Osmaklica iz Veleša, Veledarevica iz Bosne i druge. U Sakaru su živjele porodice Colaka došle s Batara u Brasini, Duraka iz Krupnja, Hadžiefendica iz Užica - potomci užickog muftije Ahmed-efendije, Mujkica iz Tepavaca, Mustafica (Šahmana) iz Donje Krupine, Šrndica iz Kucevaca. [91]
Ejup Mušovic istice da je u Srbiji "sve što je bilo muslimansko, sve što je podsecalo na duge godine turske dominacije - gonjeno. Tu milosti niti alternative nije bilo. Muslimanske gradske cetvrti, stambeni objekti, džamije i druge bogomolje, sve sakralne i profane institucije, bili su i bukvalno sravnjene sa zemljom. Od tako brojnih muslimanskih grobalja u Srbiji nije ostalo ni pomena tako da su nišani-nadgrobni spomenici, postali arheološki rariteti". [92] U Srbiji su tokom XIX stoljeca bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Dr. Radoš Ljušic, pak, smatra da su muslimani protjerivani zato što nisu htjeli da Srbiju prihvate kao svoju državu, kao i zbog muslimanske odlucnosti da se ne pokore zakonima sekularne države, ustvrdujuci da su oni eventualno opstali, kako bi morali priznati i prihvatiti da su srpskog porijekla. [93] Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeca.
Komadanje teritorija koje su naseljavali muslimani na Balkanu i pojava novog, užeg, definiranja identiteta naroda dovela je do diskontinuiteta i fragmentacije svijesti muslimana tog regiona. Njihova historijska svijest nije bila kondenzirana i generacijski prenošena. Ta fragmentacija se manifestirala i u odsustvu svijesti o medusobnoj povezanosti sudbina muslimanskih grupa. Muslimani su se vidjeli samo kao pripadnici zasebnih vjersko-etnickih skupina, cija se historija nije doticala ostalih muslimana na Balkanu. [94]
Srpska, kao uostalom i crnogorska, makedonska i bugarska historiografija, pod balastom politike i ideologije, imaju poseban odnos prema iseljavanju muslimana, bez obzira na njihovo etnicko porijeklo, posmatrajuci ga u sklopu stvaranja svojih nacionalnih država i oslobadanja od višestoljetne osmansko-turske uprave, što je ujedno podrazumijevalo i njihovo odstranjivanje. Duh koji je vladao u tim društvima utjecao je i na historiografiju. Iracionalni nacionalizam je od historiografije pravio instrument svoje politike, a historicari su postajali logisticka podrška nacionalisticke ideologije prožete ksenofobijom.

Safet Bandžovic
(Rezime)

U Srbiji su tokom XIX stoljeca bile izvedene planske akcije s ciljem da se muslimani isele. Cijeli taj proces je tekao postepeno, ali sigurno, i završen je onako kako je bilo i planirano: definitivnim nestankom ovog stanovništva s osmom decenijom XIX stoljeca. Znatan dio ovog stanovništva se potom naselio u krajevima širom Bosne. Kada se s kriticne vremenske distance promatra višestoljetni proces iseljavanja muslimanskog stanovništva sa prostora današnje Srbije, to unosi dodatni nemir zbog pogubnosti, masovnosti i svog fatalizma. U tom kontekstu, pominjanjem brojnih gradova i naselja iz kojih su muhadžiri zauvijek otišli, kao i promatranjem promjena etnickih karti, slaganjem izuzetno složenog mozaika, dolazi do izražaja cinjenica o kontinuitetu politike koja je imala za posljedicu da se broj muslimana neprestano smanjuje, da su oni zapravo, kao navodno tud element, trebali i potpuno nestati, asimilacijom, protjerivanjem ili utapanjem u bezimene, besperspektivne vjerske i minorne statisticke grupacije.

[1] Beogradski pašaluk se ne spominje u osmanskim dokumentima, jer kao takav nije ni postojao u Osmanskom carstvu. Postojao je Smederevski sandžak u cijem se sastavu nalazio i Beograd . Udomacen u narodnom govoru, "Beogradski pašaluk" prihvacen je u zvanicnoj prepisci Habsburškog carstva. Mada netacan, docnije je iz lokalnih pisanih spomenika prešao u savremenu historiografsku literaturu, a posebno u publicistiku - nav. prema: M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000., 382.

[2] N. Filipovic, O problemima društvenog i etnickog razvitka u doba osmanske vlasti, diskusija: Problemi etnickog razvitka u Bosni i Hercegovini, Prilozi, br. 11-12, god. XI-XII, Sarajevo 1975.-1976., 278. V. Karadžic je, pak, pisao i sljedece: "U carstvu turskome ko god vjeruje u svjeca Muhameda, on se zove i jest Turcin" - V. Stanisavljevic, Srpska nacionalna revolucija u delima Vuka Stefanovica Karadžica, Gornji Milanovac 1987., 8; upor. T. P. Vukanovic, Etnogeneza Južnih Slovena, Vranjski glasnik, knj. X, Vranje 1974., 305.

[3] Nav. prema: "NIN", br. 2507, Beograd 14. januar 1999.

[4] Upor. S. Bašagic-Redžepašic, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.- 1850.), Sarajevo 1900., fototipsko izdanje Istanbul 1994, 119-125; O. Zirojevic, Srbija pod turskom vlašcu (1459.-1804.), Novi Pazar 1995., 159-160.

[5] Opšir. S. Bandžovic , Muslimansko stanovništvo Beogradskog pašaluka u doba Karadorda i Miloša Obrenovica, Takvim za 2001. (1421./22. h.g.), Rijaset IZ u BiH, Sarajevo 2000., 75-92.

[6] R. Trickovic, Beograd pod turskom vlašcu 1521.-1804., Zbornik za orijentalne studije, br. 1, Beograd 1992., 127; M. Ðordevic, Srbija u ustanku 1804.-1813., Beograd 1979., 59.

[7] U jednoj narodnoj pjesmi pjeva se o Šapcu iz vremena dahija: "Šabac grade, moj veliki jade!/ Kroza te se proci ne mogaše/ Od Mus-age i od Halil-age,/ Od srebrenih noža i pušaka,/ I od njina velika jordama". Jedno od naseljenih mjesta u šabackoj nahiji zvalo se Veliki Bošnjak. Danas nosi naziv Dragilje. Stari Adžbegovac u negotinskoj nahiji danas se zove Srbovo, naselje Turcin u jagodinskoj nahiji danas nosi ime Staro Selo i sl.

[8] Ð. Magaraševic piše u svom Putovanju po Srbiji 1827. god. da su Turci u Šapcu "po vecoj casti Bošnjaci, dakle poturceni Srbi, od kojih jedva se koji nade da zna turski govoriti". Upor. Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864., Beograd 1984., 60.

[9] S. Stanojevic, Istorija srpskog naroda, Beograd 1926., 368-369.

[10] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, Beograd 1892., 487-488; Š. Hodžic, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 173-174; E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina (u daljnjem tekstu: Muslimansko stanovništvo Srbije), Kraljevo 1992., 125-127.

[11] Opšir. S. Bandžovic , Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije i Crne Gore tokom XIX stoljeca, Takvim, za 1999. (1419./20. h.g.), Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Sarajevo-Novi Pazar 1998., 357-410.

[12] Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864. godine, 58.

[13] F. Kanic, Srbija, knj. I, Beograd 1985., 42-45; S. Stanojevic, Istorija srpskog naroda, 369-370; Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 1862., Beograd 1983., 235-240.

[14] K. N. Hristic, Zapisi starog Beogradanina, Beograd 1983., 213. On dalje zapisuje: "U turskoj tekiji, koju samo jedna ulica rastavlja od naše policije, živeo je hodža sa ženom i cerkom od 16-17 godina, a s njima je bilo tada onde još 4 do 5 ljudi, koji su se sklonili. Naši ljudi, becari, podstreknuti i vodeni nekim Filipom Crnogorcem ili Hercegovcem, napadnu na ovu tekiju, pokušavajuci da ulazak razvale, no Turci iznutra stanu pucati i braniti se. Filip sa 3-4 naša becara uspenje se preko zida na krov, ovaj dignu i tavanicu razvale, pa unutra uskoce. Upravnik Barlovac, spazivši ovo, odmah je poslao nekoliko žandarma da hodžu i ostale spasu da ne izginu, no medutim je hodža ubijen, a kci mu zaklana. Bulu i one druge Turke žandarmi izvedu i u policiju dovedu i sklone".

[15] A. Talundžic, Defterdarova džamija, Mak, br. 17, Novi Pazar 1997., 78-79; Isto, Mak, br. 23, Novi Pazar 1998., 51. K. Jericek ce o ovoj džamiji 1874. zapisati: "Pored protestantske kapele beli se turska džamija sa minaretom, ali u ruševinama. Ova trošna džamija, sada tako tiha, doživela je jednu krvavu noc".

[16] J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 314.

[17] Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske od Jedrenskog mira (1829.) do 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 14-15; Istorija srpskog naroda, knj. V, tom I, 295; F. Saltaga, Da li je genocid sudbina Bošnjaka?, Sarajevo 1996, 197.

[18] R. Novakovic, Bombardovanje Beograda 1862., Beograd 1953., 36-37; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , Godišnjak grada Beograda, knj. IV, Beograd 1957., 315.

[19] Opšir. vidi: N. Hristic, Pre pedeset godina. Cukur cesma, Bombardovanje Beograda 3-5. juna 1862. (preštampano iz "Trgovackog glasnika"), Beograd 1912., 3-85; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , 316; B. Živkovic, Predaja gradova 1867. godine u ocima savremenika, Beograd 1967.; P. Lukovic, Novinarstvo u Banskoj Hrvatskoj prema borbi Srbije za oslobodenje od Turaka 1862. i 1867., Jugoslovenski istorijski casopis, br. 3-4, Beograd 1979., 37-39.

[20] Opšir. V. Karic, Srbija, fototipsko izdanje iz 1887., Beograd 1997., 508-509; Bosanski pogledi 1960.-1967., London 1984., 214-215.

[21] V. Cubrilovic, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983., 534; Istorija Beograda, knj. II, Beograd 1974., 148-150. Odlazak iz Beograda uslijedio je nakon incidenta koji se sredinom juna 1862. desio na Cukur-cesmi, kada su turski nizami ranili jednog srpskog šegrta. K. Dimitrijevic piše u "Politici ekspres" o tome "kako smo godinama uceni na pogrešnim istorijskim podacima" pa navodi primjer Cukur cesme: "Znacajan je podatak da 3/15 juna 1862. godine nije od turskih nizama bio ubijen nego samo teško ranjen srpski decak-šegrt Sava Petkovic, kao što pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gde je uklesan cak i pogrešan datum zbivanja. Pravu, izvornu verziju o tom dogadaju, nasuprot kraljevskom namesniku Risticu, na osnovu zapisa svog oca Nikole, tadašnjeg ministra unutrašnjih dela, objavio je u svojim uspomenama "Zapisi starog Beogradanina" Kosta N. Hristic. Posle tog dogadaja usledilo je tursko bombardovanje srpske varoši kao i niz diplomatskih aktivnosti, pa se prava istina o samo povredenom ali ne i ubijenom srpskom šegrtu, morala radi viših politickih ciljeva, zataškati". Vid. opšir. "Politika ekspres", Beograd 31. decembar 1994. - 3. januar 1995.

[22] V. Nikolic, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 270.

[23] J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi , 325; V. Nikolic-Stojancevic, Etnicka, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. XIV, Beograd 1967., 38-39.

[24] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 273.

[25] V. Nikolic, Turska dobra i stanovništvo u Beogradu u vreme bombardovanja 1862. godine, Godišnjak grada Beograda, knj. IX-X, Beograd 1962.-1963., 286-287.

[26] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 273. Takoder vid. H. Suljkic, Iz prošlosti Smedereva, Islamska misao, br. 141, Sarajevo septembra 1990.

[27] V. Nikolic-Stojancevic, Etnicka, demografska i socijalno-ekonomska struktura Beograda 1867. godine, 25.

[28] H. Suljkic, Prilog proucavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 1, Sarajevo 1991., 42.

[29] H. Suljkic, Prilog proucavanju prošlosti Užica iz osmanlijskog doba (1463.-1862.), 44.

[30] T. P. Vukanovic, Naselja u Srbiji u doba Prvog srpskog ustanka 1804.-1813. godine, Vranjski glasnik, knj. XI, Vranje 1975., 126-127.

[31] Upor. S. Ignjic, Užicka nahija, Beograd 1961., 81-82; Ž. Ciric, Staro Užice u zapisima, Titovo Užice 1985.; M. Imamovic, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997., 330.

[32] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862. (u daljem tekstu: Iseljavanje Muslimana iz Užica), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1991., 161.

[33] V. Karic, Srbija, 695-696.

[34] F. Kanic, Srbija, knj. I, 590-510; Ž. Ðordevic, Srpska narodna vojska 1861.-1864., 68-69.

[35] Miladin Radovic je u svojim memoarima požar ovako opisivao: "Najveci deo varoši prekrio je pepeo požara, obgorele glavnje i ruševine kuca. Zatrpane su i pogažene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapi velelepna Šehova džamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i svetinje, niti se više svet kupi u Musalu punoj nekad zelenila, najlepšem kraju turskog Užica" - cit. prema: S. Ignjic , Užice i okolina 1862.-1914. (u daljem tekstu: Užice i okolina), Titovo Užice 1967., 18-19.

[36] S. Ignjic , Užice i okolina, 22-23.

[37] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 162-163.

[38] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 23; Lj. Stojanovic, Staro Užice, beleške i uspomene iz 1865-1878, Glasnik Srpskog geografskog društva, Beograd 1922, 157-176; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; A. Music - D. Suljic, Izgon Muslimana iz Užica, "Oslobodenje", feljton, Sarajevo 30. februar - 5. mart 1991; "Glas islama", Novi Pazar april 1998.

[39] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 21; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 163; M. Imamovic, Historija Bošnjaka, 331-332. E. Mušovic , opet, pozivajuci se na M. Radovica piše o "dostojanstvenom odlasku". O tome vid. E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 134.

[40] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 164.

[41] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272. Ovaj detalj, ali vezan za iseljavanje iz Niša 1878. pominje i Milan Milicevic u svojoj knjizi "Kraljevina Srbija", gdje na pitanje srpskog vojnika zašto idu, kad ce Srbi za njima, muhadžiri odgovaraju: "Ako - takav nam je k’‘smet. Mi cemo napred u Šam, odakle su naši stari". Šam je stari naziv za Damask. Ponavljanje ovakvih kazivanja u razlicitim vremenskim periodima svjedoci da su vec bili stvoreni stereotipi oko onog što je pratilo iseljavanje muslimana.

[42] M. Lutovac, Etnicke promene u oblasti Stare Raške, Glas SANU, CCCVII, Beograd 1978., 219.

[43] Upor. M. Kazazovic, Ponovo muhadžiri, "Preporod", br. 3/586, Sarajevo mart 1996.; H. Avdic, Užicki muslimani, "Sandžak Bosna", br. 28, Frankfurt/Main BRD, 9-16. januar 1997.

[44] Upor. S. Ignjic, Užice i okolina, 22-23; M. Imamovic, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslovenskim zemljama (u daljem tekstu: Pregled istorije genocida), Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 680; H. Avdic, Užicki muslimani, "Sandžak Bosna", br. 29, Frankfurt/Main BRD, 16-23. januar 1997.

[45] Lj. Simovic, Užice sa vranama, Beograd 1996., 127.

[46] E. Imamovic, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998., 95-96 .

[47] S. Sidki Hadžihuseinovic Muvekkit, Povijest Bosne, II, Sarajevo 1999., 1106.

[48] I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., Sarajevo 1988., 90.

[49] Š. Hodžic, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistocnu Bosnu izmedu 1788.-1862. godine, Clanci i grada za kulturnu istoriju istocne Bosne, knj. II, Tuzla 1958., 74-138; S. Ignjic, Muslimanska imanja u Užicu, u Zbornik: Oslobadanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., Beograd 1970., 377-378; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 166-167. U Tuzlu su došli Berbici, Cugurovici, Mandžici, Mukici, Prcici, Saracici; u Bijeljinu - Berberovici, Cosici, Alibegovici; u Brezovo Polje - Tvice, Satarici, Bešlagici, Kukici; u Bosanski Šamac - Fisovici, Topalovici, Škiljici, Begici; u Orašje - Kabaklici, Cosici, Drljace, Isici, Beširovici; u Srebrenicu - Begici, Malagici itd. Šaban Hodžic navodi spisak drugih muhadžirskih porodica 1881. u Tuzli pristiglih iz Srbije, u kome se, pored pobrojanih nalaze i porodice: Prgonic, Ðulbegovic, Bojadžija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Golic, Julicevic, Sipic, Kulinovic, Ramic, Berbic, Cosic, Džudžic, Sejdic, Saletovic, Buzadžic, Šebic, Drinjakovic, Žilic, Tufekcic i druge. Opšir. Š. Hodic, Doseljavanje muslimanskih porodica u Tuzlu, Glasnik, IVZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1979., 174-176.

[50] H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 165.

[51] I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; M. Pelesic, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Vojna biblioteka, Sarajevo 1996., 67-68. Francuski konzul je izvještavao svoju ambasadu u Istambulu da bi naseljavanje Užicana u Sarajevo moglo biti veoma štetno zato što Sarajlije i onako ne vole došljake i što bi naseljavanjem Užicana situacija bila još više pogoršana. Ruski konzul se, pak, zalagao da se Užicani nasele u neposrednoj blizini vilajetskih vlasti i stranih konzula, a ne u unutrašnjosti.

[52] E. Tihic, Protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Beogradskog pašaluka i njegovo naseljavanje u Posavini, u Zbornik: Bosanska Posavina - dio cjelovite Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1994., 156.

[53] M. Hadžijahic, O manjinskim etnickim skupinama u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljecu, do okupacije 1878., Prilozi, br. 18, Sarajevo 1981., 217.

[54] S. Ignjic, Užice i okolina, 24; H. Suljkic, Iseljavanje Muslimana iz Užica, 168.

[55] R. Poznanovic, Zapisi i secanja o starom Užicu i poslednjim užickim džamijama, Užicki zbornik, br. 9, Titovo Užice 1980., 121.

[56] S. Ignjic, Užice i okolina, 25-26; Isti, Muslimanska imanja u Užicu, 379.

[57] R. Poznanovic, Zapisi i secanja o starom Užicu i poslednjim užickim džamijama, 126-127. Porodica Ilije Jokanovica, trgovca i kafandžije, koji je porušio ovu džamiju doista se ugasila. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela. Nije imao poroda. Ova bolesna žena je u trenucima depresije vikala i "zvala sirotinju da svak dode i uzme što je njegovo".

[58] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272.

[59] Azbukovica, Ljubovija 1985., 142-143 .

[60] Ž. Ðordevic, Cukur-Cesma, 272; R. Ljušic, Tursko naslede u Kneževini i Kraljevini Srbiji, 282.

[61] V. Nikolic-Stojancevic, Radevina i Jadar u neobjavljenim rukopisima Cvijicevih saradnika, Beograd 1975. 129. Ona navodi da je u Krupnju postojala džamija koju je "Antonije Ivanovic, sreski nacelnik i pravnik, porušio i od njenog kamena sagradio sreske hapsane za vredne Radevcane". Opisujuci selo Bašcaluci, ucitelj L. Šopalovic 1903. piše: "Ime Bašcaluci pricaju da je došlo otuda što su u staroj varoši u Loznici oko reke Šire stanovali Turci, cije su bašte bile na tom mestu gde je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce šumu, vec su imale gotovo zemljište sa baštama".

[62] L. Ranke, Srbija i Turska u XIX veku, 488; M. Milicevic, Kneževina Srbija, knj. I, Beograd 1876., 611. E. Durmiševic piše da je upravo tada sultan iz Istanbula poslao svoj prilog za pravoslavnu crkvu koja se gradila u Sarajevu - opšir. "Muslimanski glas", br. 38, Sarajevo 3. januar 1992.

[63] I. Hasan, Iz prošlosti Loznice i njene okoline, Islamska misao, br. 77, Sarajevo 1985., 35. Autor navodi: "Veli se, da su sela sokolske nahije: Haluge, Jagoštica, Pašina Ravan i Košnja imali najbolju zemlju za rad i rod. U više muslimanskih sela bila su jaka vrela".

[64] J. Neškovic, Tvrdave oslobodene od Turaka - Smederevo, Šabac, Kladovo, Užice, Soko, u Zbornik: Oslobodenje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 561.

[65] Upor. T. Ðordevic, Naš narodni život, knj. 2, Beograd 1984. 298; H. Jusufspahic, Istocna dijaspora, Glasnik, VIS u SFRJ, god. XLII, Sarajevo januar-februar 1979., 293.

[66] R. Petrovic, Migracije u Jugoslaviji, Beograd 1987., 10.

[67] R. Ljušic, Tursko naslede u Kneževini i Kraljevini Srbiji, u Zbornik: Islam, Balkan i velike sile (XIV-XX vek), Beograd 1997., 282.

[68] M. Ekmecic, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844.-1875.), Godišnjak Istorijskog društva BiH, X, Sarajevo 1959., 198; S. Terzic, Srbija i Grcka (1856.-1903.), Beograd 1992., 118-119.

[69] "Republika", br. 188, Beograd 1-15. maj 1998.

[70] Ž. Trebješanin istice tezu o "identifikaciji sa agresorom" te da je "osobenost prevere u Srba... povezana sa izdajom, sa prihvatanjem vere tudina, zavojevaca, despota i krvnika" - opšir. Ž. Trebješanin, Prevera u Srba psihološki motivi i smisao, "Književnost", br 11-12, Beograd 1996., 1410.-1412.

[71] M. Sells, Vjera, historija i genocid u Bosni i Hercegovini, Glasnik, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, br. 1-2, Sarajevo 1998., 93-94; takoder vidi radove: V. Jerotic, Prelaženje u drugu veru kao vid identifikacije sa agresorom, Balcanica, XXV, br. 2, Beograd 1994., 19-22; Isti, Otkud prevere u balkanskih naroda, "Književnost", br. 11-12, Beograd 1996., 1406.-1409.

[72] Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja , studijski izvještaj, Fakultet politickih nauka u Sarajevu - Institut za društvena ispitivanja, Sarajevo 1970., 113.

[73] S. Jovanovic, Sabrana djela, tom III, Beograd 1990., 448; S. Terzic, Srbija i Grcka, 118-119, 134-135.

[74] Upor. L. Perovic, Mitomani bi da vide korenje na granama, "Danas", Beograd 18. februar 1999.

[75] Upor. J. Skerlic, Omladina i njena književnost (1848-1871), Beograd 1925, 180-181; Stav Muslimana, 13-15; A. Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969, 30-31; O. Zirojevic, Kosovo u kolektivnom pamcenju, u Zbornik: Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamcenju, Beograd 1996, 220-221.

[76] O. Zirojevic, Turci u našem ogledalu, u Zbornik: Etnicki odnosi Srba sa drugim narodima i etnickim zajednicama, Beograd 1998, 108-109.

[77] S. Jovanovic, Sabrana dela, tom III, 447.

[78] Vidi feljtone: S. Bandžovica, Muhadžirska balkanska golgota krajem XIX stoljeca, "Has", Novi Pazar juli 1996; Muhadžirska bespuca krajem XIX i pocetkom XX stoljeca, "Sandžak Bosna", Frankfurt/Main BRD, decembar 1996. - januar 1997.

[79] Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske, 18.

[80] R. Novakovic, Bombardovanje Beograda 1862, Beograd 1952, 41. K. N. Hristic piše: "Beogradski grad, pre nego što se naša vojska u njemu smestila, valjalo je ocistiti i kasarne dezinfikovati od silnoga gada i dubreta turskoga" - opšir. K. N. Hristic, Zapisi starog Beogradanina, 507-508.

[81] Upor. Istorija novog veka, knj. I, 416; J. Dajkovic, Beograd i slucaj na Cukur cesmi, 325; Lj. Aleksic-Pejakovic, Beograd u odnosima izmedu velikih sila i Turske, 18-19; R. Novakovic, Bombardovanje Beograda, 41; J. Malicevic, Istorija predaje turskih gradova u Srbiji srpskoj vladi 1867. godine, u Zbornik: Oslobadanje gradova u Srbiji od Turaka 1862.-1867., 248; Istorija Beograda, II, 153; F. Kanic, Srbija, I, 47; M. Imamovic, Pregled istorije genocida, 681.

[82] Upor. I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 90-91.

[83] Š. Hodžic, Doseljavanje muslimanskog stanovništva u Tuzlu, 176.

[84] M. Hadžijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990., 123.

[85] M. Memic, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996., 176. Ovu brojku treba primiti sa rezervom. M. Memic na istoj stranici navodi da je u Beogradskom pašaluku pocetkom XIX stoljeca bilo oko 368.000 stanovnika. U 38 varoši ovog pašaluka, po istim navodima, 65% stanovništva cinili su muslimani. On potom navodi da je u periodu 1862.-1867. iz Beogradskog pašaluka izgnano oko 50.000 muslimana sa oko 300.000 clanova porodice.

[86] E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 177.

[87] V. Cubrilovic, Odabrani istorijski radovi, 543-545. Svetozar Markovic piše: "Ocevidno srpski narod nije priznavao nikakvo pravo svojim "sugradanima" Turcima - clanovima iste države - da žive na srpskoj zemlji. Srpski narod je išao prosto da istrijebi Turke. To se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gde su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o pravu i moralu. "Savest" kao da ih nije nimalo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremenim našim pojmovima, samo da se osvete za nasilja koja su Turci vekovima pocinili. Kradu, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela" - cit. prema: S. Markovic, Srbija na istoku, Beograd 1946., 40.

[88] M. Teodosijevic, Poznavaoci turskog jezika kod Srba, Orijentalistika, Zbornik radova, Fiolološki fakultet, Beograd 1997., 53.

[89] M. Karaulac, Laž nacionalnih mitova, "Vreme", br. 415, Beograd 3. oktobar 1998. Srpski književnik Milan Milicevic ce zabilježiti 1871. u svom dnevniku koji ce ostati najvecim dijelom neobjavljen: "Ne mogu naši potpomci znati istinu o nama jer je mi i ne kazujemo nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni, jadni racun". M. Ekmecic je kao netacne odbacivao tvrdnje Hansa Kohna (Pan-Slavism. Its History and Ideology, Notre Dame 1953., 57) da su Srbi bili "mnogo zaostaliji cak i od turskog režima" pošto su bili ljudi "patrijahalne jednostavnosti... i primitivne brutalnosti", smatrajuci da je unutarnja struktura društava (ako se izuzmu željeznice i pomorske veze) bila kod balkanskih Slavena razvijenija nego u maticnom dijelu Turske; upor. M. Ekmecic, Spoljni faktor u procesu sazrijevanja balkanskih revolucija 1849.-1879. godine, JIC, br. 3, Beograd 1964., 27-30.

[90] Upor. I. Tepic, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856.-1878., 91; P. J. Cohen, Srpski tajni rat. Propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo 1996., 260, (Pogovor M. Pelesica). Dr. Ibrahim Tepic piše da ovaj podatak treba uzeti svakako s rezervom "jer još uvijek ne postoje dokumenti koji bi ih mogli potvrditi".

[91] Opšir. I. Hasan, Islamski spomenici u Malom Zvorniku, Islamska misao, br. 46, Sarajevo oktobar 1982 .

[92] E. Mušovic, Muslimansko stanovništvo Srbije, 174-175; "Has", br. 12, Novi Pazar decembar 1995.

[93] R. Ljušic, Suze sultana Sulejmana Drugog, "Politika", Beograd 6. februar 1993. Krajem XX stoljeca još su srpski seljaci oko Rudnika i Gornjeg Milanovca šaptom pominjali velika "turska groblja" zatrpana prilikom izgradnje Ibarske magistrale. Opšir. J. Vucicevic, Tajna turskih grobova, "Glas javnosti", Beograd 14. decembar 2000.

[94] F. Karcic, Muslimani Balkana na pragu 21. vijeka, Znakovi vremena, br. 9-10, Sarajevo 2000., 213